Ajdin Đidić – Postsocijalistička dekadencija kritičke misli

Objavio | 05/02/2017

 

Socijalizma nema već dvadeset i kusur godina a sve novonastale države bi se mogle pohvaliti kako sada imaju više sličnosti jedna sa drugom nego što su to imale za vrijeme većeg dijela 20og stoljeća. Sve zemlje regiona imaju ogroman problem sa fiskalnom i monetarnom stabilnošću kako zbog ekonomskih tako i zbog političkih faktora koje ovome doprinose. U tom kontekstu plodno tlo pronašle su ustanove i pravna lica koje upotrebom mnogobrojnih malverzacija na detriment legalnog suvereniteta jedne države i njenog neefikasnog birokratsko-poreznog sistema koriste nestabilnu situaciju u svrhu pribavljanja lične koristi kako političke tako i ekonomske. Neke od institucija koje svakako vješto pribjegavaju ovim metodama su kriminalne i polukriminalne organizacije (kladionice, vinarije, građevinske firme) dok vjersko-etničke grupacije ne iskorištavaju toliko rupe u zakonu koliko u društvenoj niti. Kao što smo već naveli cijeli region ima učestale budžetske deficite no manje je poznata činjenica da samo u BiH kladionice unatoč ogromnim prihodima od skoro 598 miliona KM direktno doprinose ovome plačajući samo 30 miliona KM u porezu. Dok se neki bogate mimo zakona, iste nacionalističke partije koje i sufinansiraju ovakve zloupotrebe fiskalnog i moralnog budžeta uspjevaju da preovladaju na izborima od završetka rata sve do danas. Svakako su veliki talovi u igri.

Ove primjere koji demonstriraju fenomen naglog procvata poroka i socijalnih zala možemo pripisati sindromu postsocijalističke tranzicije, kako je poznat na zapadu, gdje se nekolicina „oligarha“ i krojača sudbine javlja iz vakuma kojeg je režimski pad stvorio i razvija mjere profita koje zaobilaze vladu i oporezivanje a garantuju fluidan dohodak; značajan primjer bi također bila i Rusija prije Putina i njegove konsolidacije moći. Štaviše, društveni aspekt takve jedne države nema izbora nego se prilagoditi diskursima moći.

Međutim, postoji još nešto što se javlja iz postsocijalističkog vakuma a to su mladi ljudi koji padom ideologije gube glavni društveni, ekonomski i politički oslonac i po prvi put bivaju prepušteni sami sebi. Na osnovu svakidašnjih opservacija u svom neposrednom okruženju primjećujem da ljudi praćeni ovom krizom nerijetko posežu za bijegom iz realnosti koji se u mnogim slučajevima odvija posredstvom gorenavedenih ustanova. Ove zauzvrat pružaju šansu za socializaciju i integraciju u novi svijet kao i iluziju rješavanja egzistencijalnih kriza na koje tranzicija navodi. Čak i dvadesetak godina nakon pada socijalizma prostor bivše Jugoslavije zbog raznih faktora ne napreduje a mladi kao i svako drugi bez obzira na dob su još uvijek prepušteni sebi. Može se pozvati na tvrdnju da država svojom nemogućnosti sprovođenja zakona i tako držanja iole socijalno prihvatljivog konteksta za njene građane direktno i indirektno navodi na poroke i gašenje kritičke misli kao odvraćanje od društvenih problema i pobuda za boljim sutra. Kako drugačije objasniti da su kladionice najčešće pozicionirane blizu osnovnih, srednjih škola, iako se zakonski ne smiju nalaziti u blizini od 100 metara? Kako to da se maloljetnici klade, iako je zakonski zabranjeno da se osobe mlađe od 18 godina nalaze u kladionicama? Samo u Kantonu Sarajevo nalazi se više kladionica od srednjih i osnovnih škola zajedno koje su dakako raspoređene nadomak njih. Prema statistici Svjetske Zdravstvene Organizacije od 15 zemalja sa najvišom stopom alkoholne potrošnje po glavi 12 pripada bivšem socijalističkom bloku ili njegovoj sferi utjecaja. Kada se statistike i zanemare tipičan korisnik interneta dnevno može naići na stereotipe o Slavenima i istočnoevropljanima kao pijandurama i inače jednostavnim ljudima koji piruju s oružjem, konfliktima i generalno niskom stopom inteligencije u odnosu na zapadnoevropski i američki ubermensch. Također je zanimljiva i paralela između bivših jugoslavenskih i sovjetskih prostora gdje su prvi zaokupljeni nacionalizmom a drugi kompleksom niže vrijednosti projektovanom na globalnu razinu. Naravno u oba slučaja krivi se „onaj drugi“ zbog gubitka onih nekoć slavnih dana kada je, pa moglo bi se reći, čak i postojala društvena kohezija. Možda prisilno, ali je svakako bila tu.

Mislim da bi produktivan način ispitivanja ovog problema bio kroz primjenu postmarksističke teorije jer za razliku od klasnične marksističke misli ona ne uzima samo klase kao jedine potentne faktore društvenih raskola. Etničke pripadnosti su neke od novotarija koje su postale vrlo prominentna pojava pogotovo za raspodjelu državnih sredstava u postsocijalističkim okruženjima. Druga novotarija koja je postala uočljiva unutar zadnjih deset do petnaest godina ali je trenutno u opadanju bi bio politički proksimitet ili distanca Evropi i liberalnom poretku samih aktera u okruženjima u tranziciji. Ako se sa njom primijeni fukoldianski diskurs saznajemo da novonastali režimi istine oblikuju naše stvarnosti relativno globalnim uvjetima u kojima se nalaze. Tako naprimjer dok je Evropska Unija bila u punoj snazi sve zemlje Balkana željele su komadić te torte dok sada kada njena snaga slabi ponovo se pojavljuju retorike revizije, sile i podjele. Srbija gleda prema Rusiji a Bošnjaci prema Turskoj.
U svakom slučaju ono što je zajedničko ovim državama pored niza problema u kojima su već dugo zaglibljeni jeste da dok god se nalaze u takozvanoj tranziciji i dok god im se bude pristupalo sa takvog stanovišta, stanovišta podređenih i nadređenih, više i manje vrijednih, naprednih i nenaprednih, vladajuća garnitura tih država će u stilu glavnog neprijatelja kritičkog razuma imati sasvim dovoljno prostora za manupulisanje građanima kroz filtriranje globalnih dinamika u domaće, interne prilike koje zauzvrat vrve sa bigotizmom, netrpeljivošću i dušebrižničkom hipokrizijom.
Narod treba opet, kao nekada, da zbaci lance i vlast preuzme u svoje ruke. Kako? Ovaj put za razliku od prethodna dva stoljeća neprijatelj je mnogo više kamufliran i teži za spaziti. Prvo problematika treba da se u potpunosti razumije prije nego daljni koraci budu preuzeti u skladu sa  oslobađanjem i autonomijom mozgova.